Moj je otac ubijen u maju 1992. Pedeset godina ranije, njegovog oca, a mog djeda, četnici su zajedno sa Suljkanom Ajanovićem poveli na klanje. Pokušali su pobjeći. Djed je uspio, Suljkan nije. Njega su ranili, a za kaznu su ga živog ogulili.
Mati kaže da je otac tog jutra u aprilu ’92, kad je krenuo na posao iz Zvornika u Beograd, govorio kako neće oni dirati ljude po selima, jer nije nikome ništa skrivio.
Odvraćala ga je, ali nije poslušao. Otišao je. Nije se vratio. Pronađen je 12 godina kasnije u sekundarnoj masovnoj grobnici.
Dženazu smo mu klanjali u prvoj suboti septembra 2004, a sutradan mi je bio prvi dan u medresi.
Zašto je bitno ovo moje kazivanje o ocu, a zatim retrospektiva o djedu?
Djed je spasio živu glavu, ali njegov sin 50-ak godina kasnije – nije – jer mu nije dovoljno kazivao o tome kako i zašto su ga četnici vodili na klanje niti kako su Suljkana Ajanovića živog ogulili, niti ga je učio da takvima ne moraš ništa skriviti da bi platio glavom.
Nije, a morao je!
Zbog nepostojanja kulture sjećanja, Bošnjaci svako 50 godina bivaju protjerani, opljačkani, ubijani.
Moj pradjed je zajedno sa svojim ocem, bježeći od progona u Sandžaku, utočište pronašao u Bosni. Djed s početka kazivanja, prvi je rođen u Bosni, ali samo nekoliko decenija kasnije, njegov sin, nepostojanje kulture sjećanja – platio je glavom.
– Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku medija TAKT.
The post Resul Mehmedović: Kultura sjećanja ili kultura zaborava appeared first on Takt Info.